|
|
Tango Krvave Ruže
ponedjeljak, 09.01.2006.
Svoga oca znam samo po pričama svoje majke i dede.On je bio veliki borac.Uvijek je bio ili na istoku boreći se za živote nekih seljaka,ili na jugu boreći se protiv pobunjenika.Ono što je bitno je da nikada nije bio tu,kada mi je trebao.Čitav svoj život sam ga zamišljao kao heroja,i sebe gledao kroz njega.Ali sada,kada je moj život već na litici i kada mi ne mogu pomoći više ni djedove priče,ni majčino,pokoj joj duši,milovanje nije mi potrebna ni očeva ruka.Sada je kasno za sve to.Ipak,volio bih da se pojavi od nekud da me zagrli i dokaže da su moje sumnje neopravdane.Ipak,ni od koga drugog,osim od majke i djeda nisam čuo ništa o ocu..
Već kao mali dječak,bio sam veliki zavodnik.Majka je znala reći da je to jedina stvar koju sam naslijedio od oca,i da ne zna da li je to nešto dobro ili nešto loše.Djevojčicama sam brao cvijeće,donosio kolače i slatko,a one su meni za uzvrat davale poljubce.Da,moglo bi se reći da sam bio i neka vrsta njihovog ličnog sluge i branitelja.Nisam se plašio niti jedne životinje,i kada bi se igrali nečega u šumi ili polju,one se nisu odvajale od mene.
Kasnije,kao mladić taj posao mi je trebao biti otežan većom konkurencijom.No,na moju sreću ili nesreću nije bilo tako.Koju god sam djevojku vidio ili poželio,ona mi je kao sama od sebe dolazila i sve što sam ja morao uraditi je bilo izgovoriti par ljupkih riječi.Ah,koliko sam ih ljubio i mazio prvi!
Bilo je jedno vrijeme kada ni majka ni deda nisu imali posla.Ono zemlje što smo imali smo koristitli za sjetvu pšenice i drugih žitarica,što smo preprodavali mlinarima i tako zarađivali.Veći dio novca je išao za moje knjige,moju odjeću i potrebe.Majka je uvijek htjela da postanem intelektualac,učevan čovjek.A mene su uvijek privlačili mač i konj.Navečer,kada bih završio sa poslom na polju,prvo bih otišao u štalu i oštreći staru sablju,koja je navodno pripadala mome ocu,milovao konja i češljao mu grivu,sanjario o ratovima,o borbama i kako jednim udarcem ubijam dvadeset vojnika,kako se vraćam kući umoran ali sretan,iscrpljen ali nepobjeđen,a djevojke mi se bacaju o vrat i mole da ih uzmeme.
Sve dok,kao što rekoh,ne ostadosmo bez novca i zaliha,jer je bila kišna godina i grad je uništio čitavu žetvu.
U vojsci su uvijek tražili mladih,vještih i voljnih ljudi,a ja sam bio jedan od njih.Jedno popodne sam otišao do ženerala Armanda de la Guarda.Vidjevši me na vratima smrštio se i bio je pošao da mi zalupi vrata pred nosom,da me istjera naglavačke ili mi skine gaće i pošalje me preko trga kući,sve samo da me ne mora gledati u svojoj kancelariji.Objašnjenje za to je prilično jednostavno.Proteklo ljeto sam mu krao kčerku koja je tek bila napunila petnaestu,a on nas je uhvatio zajedno pored potoka.Nju je doživotno zatvorio u sobu,a mene ganjao po šumama.Razlika u godinama i činjenica da general nije više u najboljoj kondiciji,zbog raznih gala večeri,su učinili svoje.Isabella se zvala.Čuo sam da ju je dva mjeseca nakon toga udao za nekog francuskog grafa koji je zbog pronevjere novca prebjegao u Španiju,i tu sa ženeralom sklopio ugovor o "nenapadanju",tacit-njemu ide obeščaćena mlada i zgodna kčerka,a ženeral drži gubicu zavezano ako ko šta pita i dobio poprilično dobar miraz.
Navodno je šest mjeseci nakon udaje rodila muško dijete.Pitam se,imam li nasljednika?
No,da se vratimo onome od čega smo počeli.Krenuo je dakle da me izbaci naglavačke iz kancelarije kada sam jasno i glasno viknuo da želim u vojsku.Pitao me je šta mi majka kaže na to,a ja sam odgovorio da sam čvrsto odlučio i da me ni majka ni on niti bilo ko drugi može zaustaviti u tome,a stane li mi neko na put,odrubit ću mu glavu,i izvukao mač spreman da u svakom trenutku zamahnem njime.Dječija naivnost.Ali...Uradio bih opet isto,kad bih mogao.Gledao me je trenutak s nevjericom,a onda prasnuo u smijeh.Naredio mi je da sjednem.Sjeo sam,a on me je ponudio tekilom.Uzeo sam i salio u jednom gutu.Poslao me je da se javim ženeralu Fernandu Cortezu de Olivares u Sevilli,da će me on ubaciti u odgovarajuću četu odakle ćemo krenuti dalje za Artequeru.Tamo nas čekaju pobune seljaka.Želio sam u pravi rat,ali je to trenutno bila moja jedina mogućnost.Tada mi je bilo nepunih 18 ljeta...
|
nedjelja, 08.01.2006.
tango krvave ruže
Je li vam se ikada desilo da se probudite usred ničega,da ne znate ni ko ste,ni gdje ste bili,a pogotovo ne kuda ste pošli?Taj osječaj neznanja i nemoči ubija,polahko otkida dio po dio duše jednog crvenog đavola u tijelu anđela...Ukoliko đavoli uopće imaju dušu.
Ono što ja sada radim me košta mnogo napora i mnogo,možda čak i previše,dobre volje.
Sve ono što sam nekada bio je sada nestalo,a jedino što još mogu uraditi da spasim bar trag o svome postojanju je ovaj komad hartije i ovo sokolovo pero koje upravlja mojom rukom teško,umorno i presporo.Svakog trenutka bi mogao doći na vrata i pokucati,odvesti me u grad gori od grada zaborava u kojem se sada nalazim,u grad gori od bilo kojeg mjesta što ga jedna ljudska duša zamisliti može,u grad propalih heroja!
Jedan propali heroj,jedan propali zavodnik i zaboravljeni ljubavnik.Da,senjoras i senjores,to sve bez imalo pretjerivanja sam ja!
Ovo su memoari od životne važnosti.Sve dok postoje oni,postojat ću i ja.Znam da če ih nakon moje smrti spaliti na trgu ratnika,spaliti sa ostalim knjigama kulturne važnosti i ne obračajući pažnju na njegov sadržaj...Spalit će ih,a volio bih da ih pospu po mjestu gdje će moje bezživotno tijelo biti ukopano.To mjesto nije grob.To mjesto je uvreda za grob,i svako sa imalo pameti ne bi dozvolio da ga pokopaju tu,ali...Ali ja,utapajući se u samožaljenju i egoizmu ovih mojih posljednjih sati,ne pristajem ni na šta drugo do na taj komad mokre,prljave i odvratne zemlje,od koje se i sam sastojim.
U ovih mojih posljednjih nekoliko sati pokušat ću sam ispuniti svoju posljednju želju,i zapisati svoje memoare,svoje dogodovštine i svoje sebične i nesebične pohode i uspijehe.
Jorge Luis Fernandez Cardera je bio ratnik i ljubavnik,zaljubljenik u život i ogledalo,oličenje ugleda i bogatstva,heroizma,snage i poštenja a bio je največi prevarant kojeg je majka iz svoje utrobe na ovu divnu zemlju spustila.
Rođen sam jedne noći na pun mjesec u mjesecu Julu i prvo što sam uradio kada sam ugledao svjetlost dana je bio plač.Moja majka,pokoj joj duši,se tome naivno radovala.Radovala se što je na svijet nakon 5 propalih pokušaja ,pobacivanja i bolesti uspijela roditi fizički zdravo dijete,čuti njegov plač...O,kako se samo moja majka,pokoj joj duši,pokajala za to!Nikada to nije rekla,niti ikome stavila do znanja.Štitila me je do posljednje bitke,kada je na trgu moleći po hiljaditi put za moju živu glavu,izdahnula dušu nakon što je bivala odbijena njena molba.O,a kako su je ljudi samo žalili!
No,nije uvijek tako bilo.Bilo je vrijeme kada se moja majka,pokoj joj duši,ponosila ovakvom sinčinom,i uzdignut glave do neba išla ulicom,pričajuči prijateljicama i zavidnicama o mojim posljednjim bitkama,i ordene pokazivala što sam ih dobivao.
A bila je,eto,dobra žena moja majka...Ovo sve što se dešava jedino je ona zaslužila još manje nego što sam ja..
|
|
|